Memorijalni centar Srebrenica u saradnji s Udruženjem “Kali Sara“ i Balkanskom istraživačkom mrežom Bosne i Hercegovine (BIRN BiH/Detektor) u zajedničkom projektu počeli su proces u kojem će se ovi zločini istražiti i dokumentovati, kako bi se prikazala istina i obim stradanja Roma u proteklom ratu.

Neki od njih još uvijek žive u mjestima gdje su bili zlostavljani, poput sagovornice koja se na zaštitu identiteta odlučila zbog prirode zločina koji je doživjela, ali i činjenice da povremeno vidi zlostavljače na ulici.

“Ima ih ovdje što ih prepoznajem. I uvijek ih sretnem kad idem u prodavnicu ili kad idem ovako sa djecom u grad. Ja ih prepoznajem i oni mene kad vide, strašno gledaju u mene“, kaže ona.

S porodicom i drugim Romima bila je zatvorena u više gradova i mjesta gdje su premlaćivani, silovani i ubijani. Teško govori o onom što joj se dogodilo. Tada pravi duže pauze i utiša glas.

“Odnijeli su nas da gledaju očevi šta su od nas uradili. U mene su brata od pet godina uhvatili i udarili u ćošak zida i kad su rekli: 'Je li ti žao za ovo dijete ili za ovo što ti radimo od nje'? Kaže: 'Za obadvoje nam djece žao, to su moja djeca. Ubijte i mene i moju djecu. Nemojte ih toliko maltretirati'. Oni su nas zatvorili, a mene su iznijeli i nema šta nisu radili od mene“, priča ona.

Njene i druge slične romske priče nisu dovoljno ispričane, smatra direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.

Vrijeme je da se to promijeni, jasan je on.

“U Srebrenici je tokom opsade i tokom pada živjela velika romska zajednica. Mnogi od njih su bili istaknuti u pružanju otpora, dijelili sudbinu s nama, dijelili glad s nama i mislim da se nismo dovoljno bavili tim“, kaže Suljagić.

Iako su rađena istraživanja o zločinima na određenom području u kojem je dokumentovano i stradanje Roma zajedno s drugim narodima, nikada se nije izdvajalo samo stradanje Roma, smatra istraživač Ejub Zukić i dodaje da se u ovom slučaju radi o pionirskom projektu.

Koristeći se posebnim metodološkim pristupom istraživanja, mapiranja i dokumentovanja, prvi put su se na ovaj način istraživali zločini počinjeni nad Romima. U ovom dokumentovanju učestvovali su i istraživači s bogatim iskustvom u pronalasku žrtava, lokacija pojedinačnih i masovnih grobnica, te počinioca ratnih zločina.

Dok je čekao da institucije počnu istraživati zločine nad Romima, Fadil Ferhatović je sam počeo prikupljati dokaze, ali i tragati za nestalima u selu Skočić na granici sa Srbijom u blizini Zvornika.

“Svi koji su ubijeni u selu Skočiću nađeni su u grobnici Crni vrh”, kaže on.

Fadil je zvao članove porodica da daju krv za DNK analize, i značajan broj njih je pronađen.

“Nažalost, mi još jednu ženu tražimo kojoj nema niko da DNK da za nju”, kaže Fadil.

Dok je zločin počinjen nad Romima u Skočiću kraj Zvornika možda i najpoznatiji javnosti, a u Beogradu je vođen i sudski proces, brojni zločini nad Romima nisu istraženi niti procesuirani. Ni o njima javnost gotovo ništa ne zna.

Istraživanju stradanja Roma, osim Zukića, Sejdića i istraživača iz “Kali Sare“, pridružio se i Omer Gabela s dugogodišnjim iskustvom istraživanja ratnih zločina.

“Romi isto tako nisu bili pošteđeni svih oblika i načina izvršenja ratnih zločina – od ubistava, silovanja, vođenja u koncentracione logore, protjerivanja, uništavanja imovine i paljenja“, kaže on.

Istražioci su se na terenu susretali s nizom prepreka i problema – prvenstveno jer se neki pripadnici romske zajednice uopšte ne izjašnjavaju kao Romi, ili se izjašnjavaju kao “bijeli Romi“.

“Mi na terenu imamo problem kada stupimo u kontakt s nekim od pripadnika romske nacionalne manjine. Ili se ne deklarišu kao pripadnici romske nacionalne manjine ili se deklarišu kao bijeli Romi. Međutim, u razgovorima s neromima, oni jesu prepoznati i žive život romske i kulture i tradicije“, kaže Sejdić.

On razlog što se Romi tako ne izjašnjavaju vidi u stigmi, diskriminaciji, predrasudama, stereotipima, te nivou rasizma prema romskoj populaciji u Bosni i Hercegovini.

Senad Sejdić iz Visokog potvrđuje da se nekad upravo iz ovih razloga nije htio izjasniti kao Rom. Za njega to danas više nije slučaj. Nakon što je rat proveo u vojsci, bio ranjen, te izgubio brata Mašu, Senad danas nema problema da se izjasni kao Rom.

“Ja sad se izjašnjavam. Sad me nije stid. Sad nemam nikakvih predrasuda da će mi neko nešto reći i da me može ponižavati“, kaže on.

Položaj Roma u odnosu na druge narode u BiH daleko je od jednakog.

U toplini svog doma u kakanjskom naselju Romska Varda dočekuje nas Ismet Vehabović. S ponosom govori da je ovo naselje nastalo prije stotinu godina i da je starije od same opštine.

Vehabović je bio vojni učesnik rata, ali naglašava da je i u tom vremenu diskriminacija prema Romima postojala, bez obzira što su bili u istim redovima. Stanje se nije popravilo ni nakon rata.

“Rom je jedna ukrasna riječ za Ciganin. Eto, da te ne uvrijedi. Mi Cigani smo uvijek, da imaš ne znam koliko fakulteta, uvijek ćemo biti Cigani. Da smo magistri, ti si za njega Ciganin i gotovo, završena priča. Meni je to svejedno. Vjerujte mi, ja sam više naviknut na te stvari. Ali da mi Cigani imamo ista prava kao i muslimani i Hrvati u Kaknju i Srbi, nemamo“, kaže on.

Romska populacija u Bosni i Hercegovini generalno nema povjerenje u institucije, ali ni istražne i pravosudne organe, zbog čega je bilo teško pronaći sagovornike.

Gabela ukazuje kako su istražioci na terenu uočili da se mnogi Romi još uvijek plaše govoriti o onom što im se u ratu dogodilo.

“Imali smo jednu situaciju gdje nam je čovjek pričao - bilo je i ubistvo, bio je svjedok zatvaranja, zakopavao je ubijene ljude, bio je svjedok i silovanja, ali kada smo mu ponudili da razgovara i da prezentuje svoju priču, on je rekao: 'Ja ne smijem, ja ponekad odem tamo u svoje rodno mjesto i ja ne smijem da pričam'“, kaže on.

Dervo Sejdić sumnja da će se za kratko vrijeme ili možda ikada doći do tačnog broja ubijenih i mučenih Roma.

“Memorijalizacija je bitna upravo kako bismo u budućim školskim literaturama izučavali i ovo pitanje, te da našim budućim generacijama ostavimo nasljedstvo o stradanju Roma, da i oni nastave istraživati, da mi i oni nastavimo memorijalizirati sva stradanja romske populacije u Bosni i Hercegovini“, kaže on.

U brojnim mjestima koja su nastanjivali Romi prije rata, danas ih više nema.

“Foča, Goražde, Višegrad, Čajniče, Srebrenica, Bratunac, pa dijelom možemo uvrstiti tu i Vlasenicu, Zvornik i do Bijeljine - to područje je sada trenutno maltene prazno od Roma. Tu možemo nabrajati još jedno naselje, Nova kasaba, gdje je bila ulica - Ciganluk se zvala – komplet od mještana koji su bili naseljeni romske nacionalnosti. Danas tu nema niko“, kaže Gabela.